Od 280 prijavljenih pjesama na  konkursa za Književnu nagradu „Musa Ćazim Ćatić“ za najbolju pjesmu, 2018. godine u uži izbor je ušlo slijedićih 20 pjesama, od kojih su izabrane tri nagrađene:

1. mjesto

Kemal Valjevčić / Sarajevo, BiH

 

O PJESNIKU

 

Čovječe, za koga te predstavljaju

Sve one kadije što dunjaluku sude?

A sude po svom nahodu,

Kako kojem milo, tako ti pero uramljuje.

Kaži čovječe, ja sam samo pjesnik!

Ni otud’ ni ovdud’,

Nit’ s istoka nit’ zapada,

Ja sam iz sredine, tu mi je mjesto.

O čemu tvoji stihovi zbore,

Dok se prelamaju preko zubiju insana?

O ljubavima, grijesima,

O prirodi, rodoljublju.

Kaži nek’ misli u riječi poteku,

Da stoljetni nemir mir nađe,

Da se počeci završe,

A nesklad porine svoja krila k ljubavlju,

I sklad odleprša u najfinije beskonačnosti.

Čovječe, kome tvoje mlade godine govore

O stoljećima iskustva homerovske aluzije?

Kad zapisuješ jedno, drugo se ispisuje,

Kad govoriš drugo, prvo se kazuje.

Prazna realnost se mistikom puni,

A jutra u behutu umorno zaspu,

 

Dok pjesničke noći hude nad svijećom,

I mastilom ispisuju svijet i postojanje.

Ti si čovječe tek čovjek,

Onaj kome misao slobodu traži.

Ti si čovječe oduvijek

Samo pjesnik od istine i draži.

 

 

 

 

 

 

2. mjesto

Rapko Orman/Livno–BiH

 

POVRATAK SLAVNOG DISIDENTA

 

 

duboko uronjene u pjesničko ozračje

sredine pojedine  – divne i dične

trešnje na mladom suncu u haiku

ljiljani u ljetu

vole i slave svoje pjesnike

 

i žive i mrtve

 

za sredine neke

(po šugavoj koži svijeta pr/osule se kao boginje)

veže se slogan

umri pjesniče da bi bio slavan

trebaš nam mrtav a ne živ

 

postoje i sredine pune žestine i nasilja

pjesnike koji se energično opiru pokoravanju

na brisani prostor izvode pod olovne rafale oblaka

na vjetrometinu gdje oluje i ljuti vjetri

urlaju i šibaju

 

neki završe s one strane granice

iz/van svog jezika kao disidenti

 

i – kako to najčešće biva

u novoj sredini oni zablistaju ugled steknu i autoritet

poberu najznačajnije književne nagrade

pojedinci nerijetko do nobela dobace

 

a tada iznenada zaokret – promjena klime

rodna gruda leda naglo se otapa

pomirljivo smješka sjaju disidenta

želeći da zrake bljeska i slave

zapljusnu/ozare  i njene obale

 

na valu hladne krivedrine

novi dan stidljivo ispravlja krivine i krivnje

pere ruke i obraz

 

za povratak svog svjetskog pjesnika

domaja pripremi dostojan doček

susret – već viđen – pun radosnica i žala

dirljiv do ganuća

 

a poslije – bar tako se očekuje

knjiga (i film) o povratku slavnog disidenta

na krilima ždrala bestselera leti preko bijela svijeta

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3. mjesto

Ermin Lagumdžija, Sarajevo, BiH

 

MAJSTORSTVO TIŠINE

 

Servirala je jelo kao Rodžer Federer as

pa dugo, punih usta, smišljah kako uzvratiti

riječi odaslane preko mreže naših nesporazuma.

 

Strane svijeta nezvane se upletoše

i počeše me privlačiti – prstima daljina povlačiti

svaka na svoju stranu nastranosti.

 

Čekajući da kosti konzervira samoća

koža mi postade grafički list

oplemenjen visokom štampom ljubavi,

prvi od trideset i tri primjerka

iz ciklusa posvećenog posvećenima.

 

Maestro, alat tvog umijeća nek’ zagrebe i po matrici moga srca!

 

Učitelju, ti najbolje znaš, krijesnice slatkastog znoja

iz sjećanja čim zatrepere u bojama sa japanskih drvoreza,

vrabac zdravog razuma izletjet će iz lobanje

kao ratnička sova iz pukotine Gromovnikovog čela.

 

“Koga se tiče ljepota”, procvrkuta ona sirenski zavodljivo,

a meni na oči izbi vrelina drevnih vulkana

u čijem grotlu čuče kiklopi i himere neotpisanih dugova.

 

Sjećam se:

bacali smo Rubikove kocke

i nadali se dobitku polarne noći,

kada priznao sam sjeni njenog priviđenja

kako mi stihovi usnulih pjesnika naviru na usta,

kako pjenim strašću – nazdravljajući u čast Starih majstora…

 

“Koga briga”, ponovila je, pa tačku upitnika prešućenog pitanja

šutnula kao loptu, zidanovski elegantno, niz strminu riječnog korita:

Zašto se čari pretpostavljenih vrlina neminovno utapaju

u izvještajima sudskih vještaka

za procjenu vrijednosti

vjernosti?

 

Umjesto odgovora, ushit mi zatitra na usnama:

zvijezda sam u Sazviježđu obješenjaka

koja blista kao vješalima nepoljuljana odluka!

 

“Maestro, od sutra ću da igram lutriju”

svečano obznanih i prijeđoh Latinsku ćupriju.

 

Ne misleći o fijuku atentatorskog metka,

uhvaćen u nevidljivu mrežu svjetskog poretka

razapetu između krajnosti stvaralačkog hira,

sa posljednje st(r)anice uskočih u tramvaj od papira

čiji putnici tek zarezi su i tačke – niti klupka u šapama mačke,

kondukteri stihovi bez rime – razbuktale vatre što ne dime,

a  nemušt vozač promašena meta –šutnjom pozlaćena poenta.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

4.Zumber Muratović / Ilidža, BiH

 

PROGNANI

 

U naramku tuge

vuku vjetar za rukave,

prebiraju po uspomenama.

Gaze snijeg proziran kao staklo –

pljuni, smrzni.

Podosta ih ima –

u nama, u pripadnosti venama,

našim putevima, javama.

 

Sa sjetom gledam uplakanu djecu –

ruke kamen sa dna rijeke

vehnu, tanke kao list papira.

Zategli obruč oko struka,

očima je najteže da ćute,

zabrinuto zbore.

Na licu, žalom svojim,

u beskraju zova ispisuju bore.

 

Zidari svjetlosti slute smjer –

povijeno klasje prema zemlji

rađa gorak hljeb.

 

Osjećam njihov mir

u noći bez neba.

Izgubljenim vidom

posmatram promrzle sjenke,

razmišljam – koliko će, još,

skrcati tuđeg leda.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5.Goran Vitić / Beograd, R.Srbija

 

SINOĆ SI MI OPET RAZORILA SNOVE

 

 

Sinoć si mi opet razorila snove

prošetala bolom radosna i srećna,

nisu te potisle sve lјubavi nove

samo jedna ljubav znaj, postane večna.

 

Mog košmarа gošća opet si ti bila

rušila mi opet sve te divne snove,

i uspela ostat još uvek mi mila

da li te to prošlost opet meni zove?

 

Da prošetaš bolom kao onog dana

doneseći sveže zalečene tuge

potisnute želje koje čuva rana

sopstven praveć’ štit za ljubavi druge.

 

Zbog kojih sad patim otmeno i tiho

sa plamičkom nade još nezgaslog plama,

rado bi se opet na toj grani njiho

taman me odnela večita osama.

 

Sa mirisom sena raspleo ti kose

u zenici oka nosio te smelo,

upredenom pređom i sa vrežom loze

od ruža ti pleo svadbeno odelo.

 

Marginama tuge sad nam duša luta,

otvarajuć’ često željom vrata raja,

što ga trnje samo u cvetanju sputa,

potopljena nado usnulog beskraja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

6.Mirjana Tomović /Han Pijesak, BiH

 

U IME PESNIKA

 

Pažnju, pravdu i uvažavanje

tražim za misli slobodne,

reči u šablone neokovane,

čas lepršave, snene i bajkovite

čas mudre, duševne i odvažne.

 

A pravde kao da vekovima nema

za smele, slobodnog duha

časne i nepokolebljive.

Prete im oduvek kazne, nepravde

moćnici, sujeta i zablude.

U agoniji nemoći i beznađa

ipak ih svaka epoha

kao u grču iznjedri

ne razume, negira

ignoriše za života,

i kao u bunilu, odbaci.

 

U vrtlogu trajne nedorečenosti

slobodnog duha

u učmaloj stvarnosti

kroz iskustva ih shvate potomci

i zbog umeća i hrabrosti

slavom ovenčaju tek u budućnosti.

 

Pravdu stoga tražim za života

za pesnike savremene

za smele reči, teme životne

i slobodno promišljanje

a u hramu trajanja priznanje

za pastire narodne,

čuvare tradicije

i tvorce blaga duhovne riznice…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

7.Mirsada Murtić / Sarajevo, BiH

 

NISAM VIŠE SANJAR

 

Nisam više buntovni sanjar

očima što gleda svijet ideala

i grli trenutke drage snažno

poput vrhovnog admirala.

 

A moji su brodovi nekada

daleko od ljudskih nemira

plovili noću ka zvijezdama

krili se u tajnama svemira.

 

Nisam više buntovni sanjar

niti moreplovac, čarobne lađe

što luta morem sakritih želja

u svakoj kapi prijatelja nađe.

 

Nova su jutra, valovi gorčine

poput okova puna su težine

dok tihu pjesmu, da bol mine

šum vjetra nosi u plave visine.

 

Okean snova presahnuo tako

jedru krhkom polomljena krila

nikog ne dotiče što bajna lađa

nije više ono što je nekad bila.

 

Nisam onaj buntovni sanjar

ne plovim više do obale snova

sada me plaše morske dubine

i tužna sudbina dvaju galebova.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

8.Branka Šumar Krupljanin / Zenica, BiH

 

DOM MOJE MAJKE

 

Dome moj rođeni ugasla ognjišta

Zašto samo mene tvoja pustoš boli

Dok gledam put tebe, sama puna sjete

Zašto te nemam, a tvoje sam dijete?!

 

Petero djece u tebi je odraslo

U svemu skromni, ali čisti i siti

I vatra je veselim plamom plamtila

Jer ju je ruka naše majke zlatila.

 

Gradile te velike i male ruke

Bilo je modrica na tijelu, duši

A očeva disciplina teška, kruta

Liječena je sred materina skuta.

 

Učvrstili te suzom, znojem, krvlju

Lomili leđa koja tek sada bole

Radeći pjevali i kad nismo htjeli

Štiteći majku koliko smo mogli, smjeli.

 

Na žalost zlo vrijeme rodi zle ljude

I mnoga se ognjišta tada zatrše

A vi, rođeni, moje ste sami srušili

Nestali, a da se nismo ni pozdravili.

 

Da li vas je bar nekad savjest zapekla

Što je mati odnijela samo sjećanje

Što je bodriste da napusti ognjište

A znali ste da ga njena duša ište.

 

Ne! Niste bili tu da vidite kako

Sva nadanja klize niz staračke ruke

Kako pogled izgubljenih snova vene

Dok je noću more kućnog praga sjene.

 

Ja sam bila svjedok njene gorčine

Što joj slomi duh i savi ramena

I rečenice suzom poškropljene:

,,Sine, meni je ponestalo vremena“.

 

Predosjećaj što imade posta istina

Umrla je sama pod tuđim krovom

A mogla je još dugo srećna poživjeti

Samo da osta’ na onom ognjištu svom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

9.Elma Hasić/Brčko, BiH

 

VRISAK
Osluškivao sam tvoje srce,
Mirni brod u uzburkanom moru,
Osjećaj slatkoće u pukoj gorčini i
Dodir vatre u santi leda.
Čuo sam kako koračaš,
Očima punim bijesom vrištiš,
Kidaš dušu malo pomalo.
Svaka blizina ti postaje daleka,
Svaka prepreka nemoguća.
Cilja nemaš, a tragaš za nečime.
Tražiš sebe, a odavno si izgubljen.
Rasplamsao si lik svoj,
Potopio u krvi vlastitoj
Razmisli,
Možda shvatiš da si još jedan putnik
U pustinji putokaza.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

10.Ivan Gaćina / Zadar, R Hrvatska

 

U JASLAMA PARADOKSA

 

Nastao sam iz hiperkocke

(ili možda n-terokvadra)

putem vasmirskog paradoksa

od oplemenjenog komada kristala

u jaslicama postmilijunske ere

gdje sam sa žezlom od zelenog žada

potajice skupljao ljubav

sve dok tridesetšestog praskozorja

nisam razdijelio ništavilo

na kriške mirišljavih citronaranči.

U paraprostoru razbacao sam koštice

kako bi putem tajne melodije

sunčevog ekosistema

iz mora proklijale zvijezde,

a bespuća korovitih šuma

pretvorih u cvatne perivoje

kada žive rijeke potekoše iz krvi

uz praocean sa srcolikim bitkom.

U ruhu tigra preslagao sam spoznaje

iz lavljeg carstva na slonova leđa,

od školjki oblikovao leptire

koji su osvjetljavali

staze nevine vaseljene,

usklađivao sintagme na prisoju

sve dok te nisam našao

u sarkofagu od najnježnijih pahulja

gdje si se topila polako

iz višedimenzionalne sfere

i plamenopojem otvarala sinapse

hiperosjetilnih entiteta.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

11. Senada Užičanin/ Tuzla, BiH

 

JEZIK KOJIM ZBORIM

 

U sehari moga jezika

Čuči skrivena sinija i mangala

Iz njega kliče vapaj Hasanaginice!

Jezik je moj crni čemer ispisan perom bola

Orošen suzom djece.

 

Jezik moj zapisa Uskufi

To je jezik Ilhamije i Kaimije

Ponos i dika Ljubušaka

Na jeziku mom zgode i nezgode zapisa Bašeskija.

 

Iz njega prkosi Dizdarev zapis sa kamena

U njemu šuti Ćatićev smisao za ljepotom

Tvoja riječ ogoljena, spomenik je Sidrana

Pehar moga jezika ispi Đerzelez Ale

I junaštvom projuri kroz mahale.

 

Tvoje riječi su utkane u ogrtač mog genetskog koda

Oblivene suzom majke bosanske

Stihovi su tvoji nepresušna vrela

Adeta

Prostrtih po ćilimu sjećanja.

 

Na jeziku mom

Ljubavi  trag oslika Ćatić

U čehri jedne bogatašice

Kistom mašte ostavi razliven putokaz

Svehle grane i tamne ulice

Samotnog života.

 

Spiritus movens bijaše on

I tebi i meni, mali čovječe!

Pusti u izbu srca svoga

Perom zakrivljene kotače

Života

I spoznat ćeš bogatstvo jezika moga.

 

 

 

 

 

12.Mustafa Kehonjić / Kalesija, BiH

 

DOMOVINA

 

Biće u cjelini

moguće je samo u domovini,

još odveć počinjem

zriju mi pomisli

kad žuborim u domovini,

kad cvjetam u hladovini.

 

Biće sam u suštini

kad mi jezik i glas

riju i zvone u divljini

gdje mi misli listaju

što se cakle u bjelini

da sve je moguće u domovini.

 

Biće se u cjelini

napija duhom izvora iz zavičaja

još odveć ovdje nastaje život

u čulima mirisa neninog čaja

u vjetrima, sjetnog,

djetinjeg sjećanja.

 

Biće sam, tek u domovini

još odveć, bistar i pokrpljen

gdje venu mi pomisli

na sjećanje da sam žuborio

da sam biće od suštine

samo kada listam od domovine

kad svićem, smiren od bjeline.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

13.Nermin Neslanović / Zenica, BiH

 

SAN O BOSNI

 

Gdje sam rođen

Bosna žubori

I ljiljan krasi gorde planine

Srce se s’ razumom odvazda bori

Da bi došlo do istine

 

Stoljećima preko Drine i Save

Vjesnici oluje se probiju

Na polja rosna, ne znajuć’ da se ljudi

Ovdje od oluje ne kriju.

 

Vjetar grubo mrsi

Rub stećaka propalih

I kao da uskrsnuće iz zemlje

Oni što su davno pospali.

 

I vidjeće da oluja još traje

I leći će da ih oluja miluje

Znajuć’ da i u oluji

Njihov san mirno stoluje.

 

San o Bosni što žubori

I ljiljanu što krasi gorde planine

Ponad stećka on zamirisa

Na sve strane otadžbine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

14.Senad Jusić / Bugojno, BiH

 

ZAVIČAJ

 

Tamo gdje sam ja rođen

Niko se ne rađa više

Nema plača novog čovjeka

Ni pjesme ponosnog oca

Ni majke da kolijevku njiše

 

Tamo gdje sam ja živio

Niko ne živi više

Ni staze, ni puta, ni puteljka

A ostatke zidova starih

Rastinje i grane pokriše

 

Tamo gdje sam ja volio

Niko ne voli više

Jer za ljubav je potrebno dvoje

A nijednog tamo nema

Da ljubavne jade uzdiše

 

Tamo gdje sam ja umoren

Niko ne umire više

Jer ljudi dvaput ne umiru.

Nakon kame i metka, kad kosti moje skriše

Mene dvaput ubiše

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

15. Esad Bajić / Konjic, BiH

 

NA PRAGU SNA

 

Noć priteže kolane tame,

jahalica sna oči mi brīdi,

odavno su kopnile mi same,

taj trag i sad u njima se vidi.

 

Ne tražim druga za svoju samoću,

ne tražim riječi za svoju sjetu,

znam gdje sam stigao i kamo hoću

i kakve pute želje mi pletu.

 

Kao planinar osvajam dane,

za svakim vrhom novi iz daleka,

za svakom noći jutro novo svane,

i na istom pragu sudbina me čeka.

 

Obuvam je i tragove širim,

s njom pod rukom godinama živim,

za sve žali kad podvučem crtu,

samo sebe mogu da okrivim.

 

Ne bojim se više svojih grešak’,

al’ sam prest’o da se na njih viknem,

kroz prah ovaj proću kao pješak

i vakat je da se na to sviknem.

 

Pod jastukom smotali se dani,

sve računi što će da se plate,

pod kapcima snovi nesanjani,

uskoro će noći da se late.

 

Sanjat ćemo i živjet polahko,

tako klupko svoje život mota,

od vunice osm’jeha i sreće

i od pređe našije grehota.

 

Ustat ću i puhnuti u staklo,

tvoje ime u dahu napisat’,

kad je stalo, nije se pomaklo,

niti će se dok ja mognem disat’.

 

 

16.Amela Kahvić / Tešanj, BiH

 

SVIJET I JA

 

Ispod sokaka gdje grmi novorođenčeta plač,

obgrljen slovima strči kamen blijedi

Prkosno se opire, čas suncu, čas lišću kao ulični plesač

Iz zemlje izvire glas: “Tu sam kao majka koja čeka čedo i na vatri sjedi”

“Ovdje leži…”

 

Gle, kako po nijemim granama posmatra grad,

dok prazna lica žure i lome se kao nagaženi list

Da li je ovo u poklon umotao moj rad?

Tu sam, “Ovdje leži..”, neko čist!

 

Samoća je njegova sablast

Cvili njegov dom

A prazni u obližnjoj kafani govore: “U slast”

Kroz žaluzije buljim u strčavi kamen i shvatam šta vrišti u životu mom.

 

” Ovdje leži pjesnik odličnog dara….”

 

 

 

 

 

17.Dženita Hrnjičić / Sarajevo, BiH

 

PJESNIKOVO DOBRO DJELO

 

Ne čitaj pjesmu o prvom snijegu,

Istopiće se.

Ne čitaj ni onu o rumenoj jeseni,

Proći će.

U času će život kao njegov nestati.

 

Pjesniku otiđi na grob bijeli,

Zaplakat će.

Podigni ruke do mladog mjeseca,

Osjetit će.

Samoća je dunja  žuta  prezrela.

 

Povjeruj u stihove  hrabrog  čovjeka,

Zadrhtat će.

Moli za oprost mrtvog  grešnika,

Ostarit će.

Put je kraći od tvoje  velike želje.

 

Spriječi klevetu  na dragog pjesnika,

Uspjet će.

Pusti dijete da se glasno smije,

Zaboravit će.

Tijelo su crnom  zemljom posuli.

 

 

Diši za jedno  nebo i sunce,

Vidjet će.

Baci pijesak u hladnu vodu,

Vjerovat će.

Smrt je zastala u  pjesmi.

 

Čitaj strofe ispod krošnje,

Shvatit će.

Duša se tu  nekad smirila,

Ćutat će.

Knjige su pjesnikove ostale.

 

Šta nekad  jeste i šta mu danas jesi,

Zapisat će.

Drugi nam sude poslije smrti.

Lagat će.

Ispovijest vjernog čitaoca ne pomaže.

 

Promijenit će se svijet  nabolje,

Nestat će.

Papir knjige svjedočit će.

Oživjet će.

Pjesnikovo dobro djelo ostvareno.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

18.Elvedin Tutić / Goražde, BiH

 

ODLAZAK MOG OCA

 

Lice puno bora, izbrazdano čelo

molićavi pogled, u očima sjaj

koščavo ti, suho, izmučeno tijelo

neka tamna sjena najavljuje kraj.

 

Stojim pored tvoga bolničkog kreveta

da ti smiri boli, dragog Boga molim,

k’o da me je sustigla nečija  kleveta

nemam snage izgovorit’, koliko te volim.

 

Gledam u te ruke, grube, ispucale

težak pos’o radile, cijeloga života

u te ruke, sve su, moje nade stale

u njima je sva, ljubav  i dobrota.

 

Dodirnem ti rame, dozivam te nježno

osmijehom mi uzvratiš, vidim  da ćeš poći

smrt mi te otima, to je neizbježno

vrisak moj odjekuje, u decembarskoj noći.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

19.Asim Bajramović / USA

 

SUDBINA

 

Na gradini jablan stoji,

slomio mu vjetar grane,

savila se na njih tuga,

k’o na pjesme neispjevane.

 

Prkosio jablan nekad,

rujnoj zori i oblaku,

izvio se plavom nebu,

pod gradinom na proplanku.

 

Prkosio snjegovima,

dočekiv’o hladne kiše,

ali vakat nekud ode,

grane mu se polomiše.

 

Nesta snova i ponosa,

zelen lišća da ga kiti,

još poneko možda pamti,

bio jablan ponositi.

 

Zaman tuga, moj jablane,

zalud treptaj žutog lista,

da l’ ranije il’ kasnije,

sudbina je svima ista.

 

Dok te vide svi te znaju,

svi te hvale ili kude,

kad nestaneš, niti sviće,

niti sabah zore rude.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

20.Sanja Radulović / Doboj, BiH

 

AZIL ZA NOVI SAN

 

Plačem iznutra, potom izvana,

tješe me oduvijek praznim riječima.

Ličim sebi na gladno dijete

kojem su u usta stavili cuclu

i kupili prividan mir.

Prigovaraju mi da suviše pažnje

obraćam na nebitne stvari:

činjenicu da se prošlost ne može mijenjati!

(Često sanjam vozove na koje sam zakasnila

i onaj jedan, posljednji,

za koji uporno pokušavam kartu kupiti.

Klizav je pod na kojem plešem,

na šalteru umjesto kusura

nude mi mnogo neupotrebljivih žetona

i markicu za besplatnih dvanaest litara goriva.

Ali ja ne vozim, pokloniću je bratu,

pomislim isto u svakom snu).

Razmišljam o simbolici broja dvanaest,

pretvaram mjesece u godine

i pričam o snu onome ko ih tumači pogrešno.

(Ponudila sam starijem gospodinu da sjedne

odbio je ali je s radošću

započeo razgovor sa mnom

i naveo me na zaključak

da ljudima treba razumijevanje

više od sjedišta na koje će smjestiti meso,

i da je prazna duša teža od starih kostiju).

Uzimam knjigu u kojoj se pominju tri grada

Tešanj – Beograd – Krakov.

U prvom sam rođena, u drugom tražim azil za novi san,

u treći upravo putujem da odam poštovanje žrtvama.

Prvi je novembar, tri jedinice oživljavaju sjećanje

na prošlost koja me goni da tražim odgovore

– šta sanjaju oni koji (u)pucaju?

 

 

U ime oraganizatora čestitam nagrađenim autorima, autorima koji su ušli u uži izbor, autorima čije su pjesme uvrštene u zbornik “Ne gledaj me ljepote ti tvoje” i zahvaljujem se svim učesnicima konkursa, od kojih očekujemo još bolje pjesme na narednim manifestacijama.

 

Husein Ismailović, predsjednik Kulturnog udruženja “Musa Ćazim Ćatić” Odžak

Odžak, 29. 01. 2019.god.